Šta je lepota?

Lepota je duhovna

Kažu da je lepota duhovna.

Ne gledaju oči lepotu, već je lepota u očima onog koji gleda. Lepota se opaža duhom.

Starogrčki filozof Plotin iz Likopolisa je tvrdio kako i sama duša mora biti lepa, čista da bi mogla shvatiti lepotu.

Oduvek su me fascinirale naše seoske žene i njihova ideja lepote. I u vreme dok su imale samo četiri razreda osnovne škole, kao da su celog života čitale Platona, negovale su duhovnu dimenziju ideje lepote van vremena i prostora. Njihova čista i lepa duša umela je u svakodnevicu uplesti večnu i nepromenljivu lepotu.

Kao klasični grčki mislioci žene našeg naroda negovale su  καλλος – lepotu, i καλος – lepo. Nekom svojom intuitivnom mudrošću shvatale su da καλος ne znači samo lep, već i dobar i finog kvaliteta te na taj način ima šire značenje nego sama lepota.

Predući, tkajući, vezući, pletući i heklajući, žene našeg naroda kao mistici hrišćanstva u svojim najdubljim meditacijama poimale su Koine grčki pridev za lepo – ωραιος koji etimološki dolazi iz reči ὥρα koja označava vreme a znači “sat”. Lepota se javlja kada se ljudi, stvari i događaji dese u pravo vreme. Prema tome se i razlikovala mladalačka lepota od lepote duboke starosti a da u isto vreme obe budu lepe svaka na svoj način.

Izlazeći iz Koine grčkog jezika kojim je pisan Novi zavet, možemo se čak složiti po pitanju teologije lepog. Osnovna ideja hrišćanske estetike jeste da lepo nije relativno i prolazno već da je atribut Trojednog Boga. Stoga autentična lepota mora ispunjavati i naš odnos sa Trojednim Bogom u crkvi. Čak je i Sv. Nektarije Eginski u svom delu „O besmrtnosti duše” pisao: „Ljubav prema lepoti, dobru i istini jeste lestvica kojom se čovek uzdiže iznad vidive tvorevine ka drugačijem, duhovnom svetu, gde duša sazrcava premudrost Tvorca, poima Njegova predivna dela, divi se Njegovoj svemoći i svugde otkriva Njegovo prisustvo.”

Vekovima odgajani da tražimo iskonski lepo najčešće težimo za kombinacijom unutrašnje lepote, koja uključuje psihološke faktore kao što su ličnost, inteligencija, milost, ljubaznost, harizma, integritet, podudarnost i elegancija, i spoljne lepote odnosno fizičke privlačnosti koja obuhvata fizičke atribute koji se vrednuju na estetskoj osnovi.

Tradicionalno je to tako dano. I ta tradicija je sama po sebi lepa.

Čovek tradicionalnog društva smatra svet sinonimom reda, lepote i harmonije. (Lasta Đapović) U njemu su, istina, zastupljene sile destrukcije i haosa, ali su one potčinjene redu. I takav poredak predstavlja ravnotežu. Ravnotežu kakvu postiže strogoća hladne ljubičaste sa mekoćom sjaja zlatne .

Moderan čovek je oformio drugačiji pogled na svet, pogled kome nedostaje dimenzija duhovnog, pogled koji je time postao nekako spljošten, izokrenut, nategnut do tačke pucanja, deformišući sve pa i lepotu, pogled koji je doveo do mnogih poremećaja u prirodi, i tek u novije vreme, pomoću ekologije ponovo pokušava da uspostavi ravnotežu u prirodi. Iskon mode svoj doprinos ovom povratku daje kroz istorijski senzibilnu estetiku svojih modela i prirodne materijale: svilu, lan, pamuk, vunu, srpsko platno kao i kroz prirodom nadahnute kreacije.

Sledeći put kad budete mislili o nečem lepom, ne zaboravite poneku misao posvetiti sebi a možda i ISKON mode.

You like this post? Share it with your friends