Gunj kroz vekove

U Etnografskom muzeju  bila je otvorena izložba „Gunj, jelek, prsluk“ autorki Vilme Niškanović i Tatjane Mikulić. Postavku čine eksponati koji potiču iz različitih delova bivše Jugoslavije i kroz koje se može videti kako su se ovi odevni predmeti menjali i transformisali kroz vekove.

Uzdin

Fokus izložbe je na gunju. Ovaj odevni predmet koristi se od srednjeg veka, a s početka XIV veka predstavljao je jednostavan vuneni pokrivač i ogrtač. Tek kasnije gunj postaje vrsta kaputa sa dugim rukavima, da bi se posle transformisao u jelek i prsluk bez rukava. Reč gunj potiče od srednjovekovne grčke i srednjovekovne latinske reči gunna, što znači krzno ili kožuh. Gunj se pravio od sukna, šajaka ili čoje, a proizvodile su ga abadžije i terzije. U početku, gunj se koristio u svakodnevnom odevanju, da bi kasnije postao deo svečanog tradicionalnog odela. Kao odevni predmet, gunj prestaje masovno da se koristi početkom XX veka, kada ga je zamenila jeftinija i lakše pristupačna odeća. 

Jedna od autorki izložbe Tatjana Mikulić ispričala nam je kako je izgledao proces izrade gunja:

“Gunj se proizvodio u radionicama, a ređe je nastajao u okviru kućne radinosti. Žene su pripremale grubi tekstil – aba, od koga se pravio gunj. To je u glavnom bila tkanina od vune, ali je mogla biti i od kozje dlake, koja se tkala na horizontalnom razboju. Posle tkanja se dorađivala pomoću vode u seoskim vodenicama, valjavicama, stupama da bi tekstura postajala kompaknija.

Postupak stupanja kombinovao bi se udarcima teškim drvenim maljem i vodom. Posle stupanja i sušenja, tkanina se boji. Od sukna su se za seosko stanovništvo izrađivali gornji odevni predmet: gunjevi, kabanice, haljine, zubuni, jeleci, čakšire kape, i prekrivači za konja. Ukrasi na gunjevima rađeni su prišivanjem komadića sukna i čoje, a vez je izvođen na osnovi vunenim ili svilenim gajtanom. Gajtan se uplitao i potom slagao na odevni prednet. Neke zanatlije su imale šegrta čiji je jedini zadatak bio da upliće gajtan.

Što je gajtan bio raskošniji to je značilo da je naručilac bio bogatiji ali i da je zanatlija bio veoma umešan. Ukrasi su se izrađivali i po nekoliko meseci, a ukrasi su najčešće bili rađeni prema geometrijskim, vegetabilnim i heraldičkim motovima (krug, romboid, grančica, žito, dvoglavi orao). Na gunju je mogao da se kao ukras nađe inicijal naručioca, ali to je rađeno samo na njegov lični zahtev”.

Izložba je bila otvorena do kraja juna 2016., a postavku će pratiti radionice izrade ukrasnih gajtana od vune, o kojima ćemo vas dodatno obavestiti.

 

U Rječniku Vuka Stefanovića Karadžića ima podataka o gunju:

Vuk Stefanović Karadžić je u drugom izdanju Rječnika iz 1852. godine detaljno pisao o gunju:

„U Srbiji je gunj od crna sukna ili (kupovni) od krpe, koja se donosi iz Pazardžika, i ponajviše je s rukavima i dugačak do niže koljena a ima, osobito po varošima, i kratkijeh gunjeva do pojasa; i ima ih bez rukava i dugačkijeh (kao n. p. u nahiji Rudničkoj) i kratkijeh (osobito u Bosni dolje pored Drine na ženama i djevojkama). U Crnoj Gori zove se gunji bjelačatijesna i duga do više koljena suknena bijela haljina s rukavima, koja se u Brdima zove gunjina, a u Srbiji haljina. U Srbiji se gunj oblači svrh svijeh ostalih haljina, i za to se po njemu ne opasuje, a u Crnoj Gori i po ostalijem onamo krajevima najviše se oblači svrh košulje, i po njemu se opasuje. Za to su u gunjeva u Srbiji rukavi mnogo prostraniji.”

ISKON mode gaji tradiciju i kvalitet koji se oslikavao i u gunju. Pogledajte naše proizvode inspirisane tradicijom.

You like this post? Share it with your friends